VRIJEME JE STALO!

U prvom postu sam započeo priču o mostu između Europe i Amerike, o Sjedinjenim Europskim Državama (njih 50+1), o raspadu Belgije i izdvajanju Bruxellesa kao glavnog grada Europe (tj SED-a) te o brojnim promjenama koje očekuju Stari kontinent jednom kad se Lisabonski ugovor počne primjenjivati, no zbog jezičnog ograničenja koje sam si sam nametnuo, tekst je bio prilično nespretan, te sam priču koja slijedi, o jednom posebnom vlaku, ostavio baš za ovaj post, peti po redu.

Dakle, ovo je priča o jednom posebnom vlaku, onom u kojem je vrijeme stalo! Ne baš da je potpuno stalo, vrijeme ipak teče, no podne ne prolazi. I dani se nižu, i cijele godine prolaze, datumi se izmjenjuju, jedina konstanta je da je uvijek podne.
To je jedan eksperimentalni vlak, pruga mu je kružna, duljine čak 20 000 km, vozi velikom brzinom (833km/h), i  u tom jednom krugu prođe Sibir, sjever Sjedinjenih Europskih Država, klasičnim mostom (o kojem sam pisao u prvom postu) dođe do sjevera SAD-a, te nakon njega pontonskim mostom dolazi nazad do Sibira, da bi odmah zatim nastavio svoje kružno putovanje. Nikad se ne zaustavlja, napaja se solarnom energijom (što i nije tako teško, jer je stalno podne), a ukrcaj i iskrcaj novih putnika se obavlja rijetko, i to na dosta kompliciran način- putnici koji se žele ukrcati dođu na jedan drugi vlak koji ubrzava do brzine ovog, vozi paralelno s njim dok se ne obavi ukrcaj (tj. iskrcaj), te zatim polako usporava do stanice.
Očito, poanta putovanja tim vlakom nije da bi se (fizički) negdje došlo, nego je bit u samom putovanju. Mnogi tako definiraju i život (cilj života nalaze u životu samom, a ne u nekom događaju koji bi prethodio kraju istog), no ne želim sada previše skretat s teme, vlak u kojem je vrijeme stalo je ipak dovoljno zanimljiv da bi zaokupio pažnju.
Dotični vlak je duži od klasičnog, no širina i visina su mu naprosto impozantni u odnosu na klasični vlak. Nije ni čudo, jer taj vlak ne samo da udomljuje 10 000 ljudi, nego ti isti ljudi u tom vlaku žive, rade, spavaju, idu u školu, sami uzgajaju hranu, čak se u istom i rađaju. Mnogi bi sada ovaj vlak podcijenili, i usporedili ga sa nekim velikim zgradama u kojima je život organiziran da se nikad ne mora napustiti zgradu, jer je tim ljudima u istoj zgradi i stan, posao, škola, ali i opskrbni centar te svi zabavni sadržaji.. No ovaj vlak ide puno dalje- on ukida ljudsku opsesiju vremenom. I posao, i škola, i uzgoj hrane, i igra, sve se odvija u podne. Nema radnog vremena od 9 do 5, nema školskog sata od 45 minuta, nema dnevnika u pol 8.. Nema ni kašnjenja. Nekako se sve odvija onda kad je potrebno ili kad se nekome prohtije, a traje dok se ne završi ili dok ne dosadi. Taj vlak udomljuje grad koji zaista predstavlja jedno moderno društvo, društvo potpuno drukčije od ovog koje poznajemo, no i od onog koje se pokušava uspostaviti u Aurovilleu, no također i društvo koje nije strano ljudskom rodu, nekako svi to imaju u sebi, svi ljudi su djeca Sunca.
Možda u jednom od narednih postova opišem dogodovštine stanovnika ovog intrigantnog vlaka (/grada /društva /getoa...) Možda i ne. Živi bili pa vidjeli.

P.S. Peti je post, pa nedostaje peto slovo abecede. Mogu se samo nadati da materinji jezik znam dovoljno dobro da 'č' nisam nigdje zamijenio sličnim mu slovom (onim s asimetričnom kvačicom).